Pisac Gorčakov Ovidij Aleksandrovič: biografija i fotografija

2024 Autor: Sierra Becker | [email protected]. Zadnja izmjena: 2024-02-26 04:33

Ovidij Gorčakov je jedan od najpoznatijih sovjetskih špijuna. Štaviše, zemlja je za njega saznala kada se, nakon završetka karijere, počeo baviti kreativnošću. Junak našeg članka postao je poznat kao pisac i scenarista, njegovi romani osvojili su desetine hiljada čitalaca, filmove, scenarije za koje je pisao, gledali su milioni ljudi. Ovaj članak će se fokusirati na biografiju pisca, kao i na njegova najznačajnija djela.

Biografija

Ovidij Gorčakov rođen je u Odesi 1924. godine. Njegov otac je po nacionalnosti bio Čuvaš, rodom iz sela Attikovo, koje je u to vreme bilo u sastavu Kazanske gubernije.

Tokom Velikog otadžbinskog rata, Ovidije Aleksandrovič Gorčakov je već bio u izviđačkoj grupi. Lično je nadgledao nekoliko operacija izvedenih u pozadini nacista. Posebno u Njemačkoj i Poljskoj.

Zvanično je služio u štabu Zapadnog fronta, komandovao je odvojenim specijalnim obaveštajnim grupama na Bjeloruskom i Dalekoistočnom frontu. 1947. je otpuštenrezerva u činu poručnika.

Miran život

Budući u državnoj službi, odlučio je da dobije mirnu profesiju. Do 1950. diplomirao je na kursevima prevodilaca organizovanim na Moskovskom državnom pedagoškom institutu za strane jezike.

Zaposlio sam se kao prevodilac u centralnom uredu Komunističke partije. Posebno je učestvovao na plenumima i kongresima KPSS, kada su im prisustvovali strani gosti.

Ovidij Gorčakov je i sam postao član Komunističke partije 1952. godine. Do 1957. diplomirao je na Književnom institutu Gorkog, počevši da se okušava u spisateljskom polju. Primljen je u Savez književnika 1965.

Popularnost mu je došla 1960. godine, kada je, u saradnji sa poljskim piscem Januszom Przymanowskim, napisao priču "Vatru nazivamo sami sebi". Pet godina kasnije, istoimeni TV film izašao je na sovjetskim ekranima, za koji je Ovidije Gorčakov napisao scenario zajedno sa Sergejem Kolosovim.

Bio je zaljubljenik u streljaštvo, dugi niz godina bio je predsednik Savezne federacije za ovaj sport.

Pisac Ovid Gorčakov umro je u aprilu 2000. u 75. godini. Sahranjen na Vagankovskom groblju.

Prvi uspjeh

Priča "Mi zovemo vatru na sebe" donijela je prvi pravi uspjeh Ovidu Gorčakovu, pa je vrijedno ispričati o njoj detaljnije.

Ova priča i televizijski film od četiri epizode zasnovan na njoj govori o stvarnim događajima koji su se zbili ugodine Velikog Domovinskog rata na teritoriji Brjanske oblasti u njemačkoj pozadini.

U centru priče je Anja Morozova, 21-godišnja devojka iz Brjanska, koja prvo napušta svoje rodno selo sa Crvenom armijom koja se povlači, ali se potom vraća izbeglicama koje nikada nisu uspele da dođu do svog vlastiti. Zapošljava se kod Nemaca kao pralja, organizuje podzemnu grupu koja deluje u sprezi sa partizanima.

U filmu, ulogu prave sovjetske obavještajne službenice Ane Morozove igrala je Ljudmila Kasatkina.

Špijunska romansa

Knjige Ovidija Gorčakova bile su veoma popularne. Posebno roman "John Green - Untouchable", koji je junak našeg članka napisao zajedno sa Grigorijem Poženjanom i Vasilijem Aksenovim pod zajedničkim pseudonimom Grivady Gorpozhaks.

Zapravo, ovo je parodija na špijunski triler, koji se istovremeno dotiče ozbiljnih aspekata vojne konfrontacije između zapadnog svijeta i socijalističkog kampa, dok knjiga ima antiratnu orijentaciju. U SSSR-u je roman bio veoma popularan, ali zbog Aksenovljeve emigracije nije ponovo objavljen do 1990. godine. Kao rezultat toga, čitavu deceniju, knjiga se smatrala najskupljom na književnom crnom tržištu.

Prema radnji, protagonista romana je sin belogardejca i ruskog emigranta Jevgenija Grineva, koji je uzeo ime Džin Grin. Nalazi se u središtu špijunske zavjere zaposlenih u CIA-i, uključujući bivše naciste, pripadnike SS-a. Green je obučen od strane američkih Zelenih beretki, učestvuje u Vijetnamskom ratu, čak je i poslan izšpijunska misija u Sovjetski Savez, gdje konačno saznaje za prave namjere svog vodstva u CIA-i.

Prava psihološka prekretnica se dešava sa Greenom kod kuće. Odlučuje da djeluje protiv svojih saradnika. Osim toga, saznaje da su američke obavještajne agencije bile umiješane u smrt njegovog oca. Stoga se nostalgičnim i antiratnim osjećajima dodaje lična osveta.

Njegov glavni cilj nakon toga je ubistvo njegovog bivšeg prijatelja i neposredno pretpostavljenog, majora Lota, koji je u stvarnosti ispao nacista koji nije promijenio svoja uvjerenja. Osim toga, Lot je koristio CIA-u za svoje potrebe.

Kreativnost

Sovjetski špijun, pisac i scenarista Ovid Gorčakov je autor velikog broja eseja i dokumentarnih knjiga o vojnim licima. Među najpoznatijima su "Stranice velikog života", "U glavnoj patroli Crvene armije", "Komandant nevidljivog fronta", "On je sa živima u redovima", "Sudbina komandanta nevidljivi front", "Pažnja: čudo rudnik!".

Takođe, Gorčakov je napisao mnoge eseje i izvještaje o međunarodnim temama, aktivnosti sovjetskih tajnih službi uoči Velikog domovinskog rata posvećene su njegovoj dokumentarno-istorijskoj priči "Uoči, ili tragedija Kasandre ". Napisao je nekoliko dokumentarnih priča o sovjetskim obavještajnim oficirima. Najčitanije od njih bile su "Labudova pjesma", "Maksim" se ne javlja", "On je kaplarWoodstock", "Od Ardena do Berlina", "Čuvaj zauvijek", "Labudovi se ne mijenjaju", "Živim u šumi Kletnyansky".

Porodica Lermontov

U isto vrijeme, Gorčakov se bavio i istraživačkim aktivnostima. Posebno su ga zanimali rođaci i preci Mihaila Jurijeviča Ljermontova, koji su porijeklom iz Škotske. U sklopu ovog rada, junak našeg članka radio je na škotskim arhivima, proučavao dokumente Škotskog genealoškog društva, Nacionalnu biblioteku u Edinburgu.

Kao rezultat ove istraživačke aktivnosti, napisao je "Sagu o Ljermontovu" i "Istorijski roman o Đorđu Ljermontovu, pretku ruske porodice Lermontov, i njegovom nevoljnom vremenu".

Major Whirlwind

Važnu ulogu u biografiji Ovidija Gorčakova odigrao je pisac Julijan Semjonov, koji ga je zapravo učinio prototipom majora Vihora, junaka njegove istoimene priče.

Ovo djelo je dio ciklusa romana o avanturama sovjetskog obavještajnog oficira Stirlitza. Roman je napisan 1967. godine i zapravo je postao nastavak knjige "Treća mapa". Ovoga puta u fokusu priče nije sam Štirlic, već grupa diverzanata, među kojima je i njegov sin Aleksandar Isajev.

Prema zapletu, nemačko rukovodstvo se sprema da potkopa poljski Krakov. Da bi se to spriječilo, grupa diverzanta je bačena u grad, predvođena majorom Whirlwindom, čiji je prototip Gorčakov. Nakon niza neuspjeha i ne sasvim neuspješnih operacija, odlučuju ubitiNacistički krvnik, za kojeg se ispostavilo da je Stirlitz, zavjerenički sovjetski špijun. Počinje prikrivati njihove aktivnosti na razne načine.

Iste godine je na sovjetskim ekranima objavljena istoimena vojna drama Jevgenija Taškova. Zaslužni umjetnik RSFSR-a Vadim Beroev pojavio se kao glavni Vihor.

Odmetnik

Vojna proza junaka našeg članka činila je osnovu njegovog rada. Kritičari i čitaoci su primetili da je umeo da piše posebno naturalistički, pošto je bio dobro upućen u temu, dapače, poznavao je situaciju iznutra.

Vrijedi napomenuti da su neka od njegovih djela zapravo dugo bila zabranjena, odbijano je da se štampaju pod sovjetskim režimom. Na primjer, takva je sudbina zadesila roman Ovidija Gorčakova Odmetnik. Po prvi put, čitaoci su ga mogli upoznati tek u godinama perestrojke.

Prvi čitalac ove knjige bila je supruga pisca Alla Bobrysheva, koja priznaje da je bila šokirana do srži kada je prvi put pročitala ovo djelo. To je bilo potpuno drugačije od svega što se tada znalo o Velikom otadžbinskom ratu, suštinski je bilo u suprotnosti sa zvaničnom linijom koja je pripadala Komunističkoj partiji. Alla priznaje da je tek tada počela istinski da razumije svog muža, zašto je često tako zamišljen i samozaokupljen.

Recenzije romana

"Odmetnik" je detaljna hronika samo tri ljetna mjeseca 1942. godine. Roman je uglavnom biografski, njegov glavni likpostaje sam autor, koji se prijavljuje kao saboteri da razbiju naciste.

Čitaoci u recenzijama ovog djela primjećuju da ono nije kao većina onoga što se o ratu zna sa stranica debelih romana i dramskih filmova. Ova knjiga je drugačija, sposobna je da izazove čak i ogorčenje i odbijanje. Njegov autor je opisao šta mu se dogodilo u stvarnosti. Stoga, svako treba da je pročita.

Sin

Sin junaka našeg članka, Vasilija, koji je rođen 1951. godine, dobro je poznat. Kao i njegov otac, postao je prevodilac. Također poznat kao glumac i kaskader.

Ukupno je oko pet hiljada slika prevedeno na ruski uz njegovu pomoć. 1980-90-ih postao je jedan od prvih "piratskih" prevodilaca u zemlji.

Sam Vasilij priznaje da je do svoje šeste godine govorio engleski čak bolje od ruskog. Roditelji su mu dali ovaj odgoj. Godine 1963. prvi put se pojavio u filmu, igrajući jednu od glavnih uloga u filmskoj priči Marije Fedorove "Veliki i mali" o problematičnim tinejdžerima.

Međutim, u mladosti, njegova karijera je zbog toga prekinuta, roditelji su mu zabranili da glumi zbog lošeg akademskog uspjeha. Nakon škole studirao je na Vojnom institutu za strane jezike, Shchepkinsky School, na Fakultetu novinarstva Moskovskog državnog univerziteta.

U Mosfilmu skautov sin je radio kao kaskader desetak godina. Poslednjih godina poznat kao osnivač i šef produkcijskog centra "Gorčakov", producent engleskog reditelja Petera Greenawaya.

U bioskopigrao male uloge u drami Renate Litvinove "Boginja: Kako sam voleo", komediji fantazmagorija Viktora Ginzubrga "Generacija P", melodramatskom komedijskom almanahu "Peterburg. Samo za ljubav".

Sada nastavlja da se aktivno bavi kreativnošću.